Bolesti koze

Alergijska oboljenja koze

Utvrdjivanje svraba alergijskog porekla i pronalazenje alergenata koji su izazvali alergiju.

Na alergiju se sumlja, ako se kod dobro negovanog psa koji nema unutrasnjih parazita, pojavi dugotrajno ili ponaljajuce cesanje bez vidljivog uzroka. A to se najcesce dogadja u periodu izmedju prve i trece godine zivota. Veterinar uvek pocinje pregled opsirnim pitanjima o psu i simptomima bolesti, jer je iz odgovora vlasnika cesto moguce zakljuciti da se radi o alergiji. Neophodan je i detaljni pregled celokupne povrsine koze usta ociju nosa i usiju, a dodatno se radii analiza koze, krvi i urina.

Ako se svrab ponavlja sezonski, sumlja se na alergente sezonske prirode. Alrgija na buve manifestuje se od kasnog proleca od kasne jeseni. Alergija na pollen u vreme cvetanja biljaka. Ako je pas osetljiv na vise Alergenata a sa njima neprestano dolazi u kontakt, bilo udisanjem, ili putem hrane tesko je zakljuciti koje supstance su izazvale alergiju. Pas moze da postane preosetljiv in a bakterje koji su stalni i bezopasni stanovnici koze. Taj oblik alergije javlja se samo kod 5% alergicnih pasa.
Na osnovu jednostavnih ispitivanja moze se posunljati da je uzrok svraba preosetljivost na neke supstance. To je moguce dokazati inrandermalnim alergijskim testovima. Nazalost taj test ima nedostatke. Ne moze se tacno utvrditi na koju vrstu hrane je pas alergican, ako je u pitanju hrana. U novije vreme alergijsko poreklo svraba dokazuje se i putem krvi-utvrdjivanjem odredjenih antitela. I ova metoda ima svoje mane jer ne pokazuje na sta je pas alergican. Znaci, dokazivanje alergije nije jednostavno, pogotovo kad je u pitanju alergija na hranu, bakterje ili kontaktna alergija.
Najcesci uzroci kozne alergije kod pasa su buve i supstance koje se u telo unose udisajem, zato je interdermalno alergijsko testiranje u praksi najbolja dijagnosticka metoda. Radi se tako sto se obrije povrsina dlake velicine dlana, zatim se podeli na vise polja ( oko 30 ) i u svako od njih se u kozu ubrizga 0.1ML. raznih mogucih uzoraka alergije. Posle 20 MINUTA ocitavaju se rezultati. Ako je pas preosetljiv na neki od ubrizganih alergena, koza ce na tom mestu pocrveneti i oteci.
Preosetljivost na odredjenu hranu proverava se indirektno, postepenim a zatim i potpunim iskljucivanjem odredjenih jela iz pseceg jelovnika. Psu koji je izmedju ostalog dobijao i svinjsko meso, isto izbacujemo iz jelovnika na najmanje 4 nedelje. Ukoliko svrab prestane u tom periodu, to je indirektan dokaz da je svinjsko meso bilo uzrok alergije. Po istom uzroku iskljucujemo i druga jela ako je potrebno. Kod sumlje na preosetljivost na kozne bakterije indirektno dokazivanje se vrsi uzastopnim kupanjem psa nekoliko dana u odgovarajucim dezificijensima.

Lecenje koznih alergija

Alergijska reakcija koja se javlja spolja najcesce je u obliku svraba, prestace ako pas ne dolazi u kontakt sa alergenima. Nazalost psa je tesko izolovati od buva ili odredjene hrane, na koju su osetljiviji od vecine drugih uzrocnika. Jos je teze, ako je pas istovremeno alergican na vise vrsta alergena. Takvi psi, posto se mog u da se lece desenzibilitacijom posto se utvrdi na sta su alergicni. Lecenje je dugotrajno, zamorno i pre svega veoma skupo. Izlecenje takvog psa nije sto procentno. Kod vecine pasa lecenje ne pomaze.

Sta uraditi da se spreci pojava alergije i da se ublazi svrab i cesanje

Pse je potrebno redovno tretirati ektoparaziticima protiv buva jer su psi preosetljivi na ujede buva. Ako se javi cesanje sezonski u vreme cvetanja biljaka psa ne treba izvoditi u prirodu pre svega na travnate povrsine i baste.
Pas koji je preosetljiv na kucnu prasinu i grinje treba da zivi napolju, a ne u stanu.
Kod alergije na neodredjene namirnice treba pokusati sa eliminacionom dijetom ili spremiti hranu sa najmanje supstanci koje izazivaju alergiju. Postoji i komercijalna hrana na tu namenu.
Ako se pas previse cese bolje je da boravi u hladnom prostoru i izbegava popodnevno sunce. Vise puta dnevno treba ga cetkati. Pomazu i hladne kupke kao i ledeni oblozi koji mogu da se naprave od razredjenog alkohola, rakije ili nekog dezificijensa za pse. Sve ovo daje rezultate ako se radi o kontaktnoj alergiji koja se najcesce ogranicava na na nepokretne delove tela stomak, grudi, prepone ili testise. Kreme za ljude iz kucne apoteke ne treba upotrebljavati.

Autoimunoloske bolesti koze

Ove bolesti se javljaju ako dodje do prekida izmene materja ili ishrane celija u sopstvenom organizmu. Organizam se tada pocinje ponasati nenormalno prema sopstvenim celijama i tkivima kao prema stranom telu. Autoimunoloska reakcija je zasnovana na nenormalnoj reakciji imunoloskog sistema odnosno proizvodnji specificnih antitela protiv nekih sopstvenih supstanci slicno kao kad se radi o alergijskoj reakciji na inace bezopasne materje koje se nalaze u okolini.
Neke autoimunoloske reakcije su uperene protiv supstanci ili celija specificni za odredjeni organ a druge protiv onih koje su rasprostranjene po celom organizmu. U prvom primeru javljaju se ogranicene a u drugom sistemske. Medju one, koje pogadjaju samo kozu ili sluzokozu spadaju razni oblici pemfigusa, eritematoze.
Pemphygus : Svi oblici pemphygusa predstavljaju grupu slicnih ali retkih oboljenja koja se do sada javljaju samo kod ljudi pasa i macaka. Uslovljena su stvaranjem antitela protiv sopstvenih medjucelijskih supstanci koje se nalaze na povrsini koze i u donjim slojevima sluzokoze. Neposredan uzrok ovoj autoimunoloskoj bolesti kod pasa i macaka nije dovoljno ispitan. Neki drugi oblici mogu nastati posle upotrebe odredjenih lekova ili posle izlaganja suncu.
Bolest se manifestuje razlicitim i veoma teskim promenama na ogranicenoj povrsini koze ili po celom telu. U nekim slucajevima zahvacena je i sluzokoza usne duplje gde se javljaju mehurici i veci plihovi. Lecenje je dugotrajno i cesto neuspesno.
Erytematosis : Kod ove bolesti pre svega zahvacenoje vezivno tkivo koje se nalazi skoro u svim organima a ne samo u kozi, zato je sist:emska bolest misljenje je da postoji vise uzroka ove bolesti. Prvi uslov za njen nastanak je nasledna sklonost, odnosno predispozicija imunoloskog sistema. Ostalo su uzrocnici u koje ubrajamo virusne infekcije.
Kod pasa se najcesce javlja na predelima izlozenim svetlosti, na kozi nosa, usiju i oko ociju. Od ovog oblika eritematoze je pored glave obuhvacena i koza ledja, grudi, vrata i donjih ekstremiteta. Eritematoza se najcesce javlja kod polno zrelih muzjaka ili zenki u razmeri 9 : 1. Uspeh lecenja je ogranicen i privremen.

Jel ste imali koji put problema s kožom..mis mo imali na jednu hranu,pojavila su se neke kao bijele mrvice na koži

da ja i jassy cesto imamo problema sa dlakom evo i sada nam je malo opala na desnoj strani tela ali to se polako popravlja

super napisano stryker

samo da bude od koristi

mi nismo imali problema, imali smo te bijele mrvice po dlaci, ali to je nestalo nakon nekih tjedan, dva...

Da,i mi smo se brzo riješili...

na svu srecu obicno kratko traje

Mi smo prvo mislili da je to neš zbog hrane,i onda smo ju prestali koristiti...i te bijele su nestale...tak da sad uopće neznamo od čega je to bilo.

desava se da bude neke hrane izazivaju takve pojave

Evo jos nesto:

Demodikoza

Otpadanje dlake kod pasa i mačaka, može biti sasvim normalna, sezonska pojava, ali često je prvi znak bilo kožnih, bilo sistemskih bolesti.

Pojava ogoljelog mjesta na koži, posebno ako je koža na tom mjestu promijenjena, ako se pas ili mačka nemilice češu po tom mjestu, svakako je dovoljan razlog za posjet veterinaru. Postoji cijeli niz bolesti koje se manifestiraju na izgled istim znakovima, međutim uzročnici, a tako i liječenje potpuno su različiti.

Ovog tjedna, osvrnuti ću se na jednu od tih bolesti-demodikozu. Uzročnik bolesti je parazit Demodex canis koji živi na koži i potpuno zdravih pasa. Bolest uzrokuje samo onda kada se prekomjerno razmnoži. Prve promjene obično se pojave oko očiju na glavi, te na šapama u vidu malih područja bez dlake koja su obično nepravilnog oblika. U prvoj fazi bolesti dlaka izgleda samo malo proprijeđena.

Neke pasmine su predisponirane za demodikozu i obolijevaju češće od drugih. U tu skupinu spadaju: doberban, afganistanski hrt, bobtail, doga, buldog, boxer, dalmatiner, jazavčar, čivava. Bolest je vrlo rijetka kod pudli. Osim nasljedne predispozicije, na razvoj demodikoze utječu mnogi drugi faktori koji smanjuju imunitet organizma. To su: slaba ishrana, glistavost, porod, te druge bolesti, ili neke stresne situacije. Psi obolijevaju mnogo češće od mačaka.

Dakle demodikoza nije zarazna bolest i ne prelazi kako na druge pse ili mačke, tako ni na ljude. Liječenje se sastoji iz dva dijela: lokalnom aplikacijom lijekova nastojimo smanjiti broj živih parazita, a istovremeno nastojimo ojačati imunski sustav organizma. Liječenje je u potpunosti uspješno ako su nastale promjene ograničene, to jest ako nije zahvaćena cijela koža.

U tom slučaju, govorimo o generaliziranoj demodikozi. Pored samog uzročnika u takvom obliku prisutne su i bakterije, koje na zdravoj koži inače miruju. Na bolesnoj koži one se aktiviraju i dodatno kompliciraju primarno oboljenje. Liječenje je u svakom slučaju dugotrajno, a kod ovog težeg oblika nije uvijek i uspješno. Reagirajte na vrijeme, da do toga ne bi došlo.

Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: www.ritelefax.hr

Seborea

Izraz seborea upotrebljavamo kao opisni termin za kliničke znakove koji se pojavljuju kod mnogih kožnih oboljenja, a dovode do poremećaja u keratinizaciji kože.

Klinički razlikujemo nekoliko oblika seboreje. Suhom seboreom nazivamo stanja kod kojih je koža, kako sam naziv govori, vrlo suha, te je izraženo perutanje. Ovaj oblik najčešće srećemo kod Irskih setera, Njemačkih ovčara, jazavčara i dobermana.

Drugi oblik jest tzv. masna seborea koju povezujemo sa pretjeranom produkcijom loja na koži. Takva koža je masna, a nerijetko je pokrivena žućkastim naslagama. Za masnu seboreu predisponirani su psi pasmina koker španiel, springer španijeli i shar pei.

Seboreični dermatitis je treći oblik ove bolesti kod kojega su izražene upalne promjene na koži, obilno perutanje i ljuštenje te sekundarna infekcija bakterijama koja zahtjeva liječenje antibioticima. Seboreični dermatitis praćen je i jakim svrbežom što najčešće ponuka vlasnika psa d potraži pomoć veterinara.

Uzroci seboreičnih promjena na koži su različiti. Primarnom seboreom nazivamo onu kojoj zapravo ne znamo pravi uzrok, a sekundarna seborea može biti posljedica hormonalnih ili metaboličkih poremećaja u organizmu, alergija, infestacija vanjskim parazitima, gljivicama i slično. Dakle, seborea sama po sebi i nije bolest koju treba liječiti, već je simptom koji nam ukazuje da sa organizmom nešto nije u redu.

Tako kod pasa sa takvim problemom treba napraviti kompletne krvne pretrage kao i neke specifične kožne tekstove kako bismo došli do točne dijagnoze. Ukoliko uspijemo dijagnosticirati uzrok seboree, onda ćemo istovremeno tretirati i uzrok bolesti i promjene koje su nastale kod posljedica. Dakle, ako se radi o jakoj alergijskoj reakciji na buhu, zbog koje je u nekom stadiju bolesti koža postala seboreična, riješimo li psa buha i alergije, riješili smo i seboreu koja je u ovom slučaju samo posljedica.

Na žalost, uzrok seboree nije uvijek moguće naći pa u takvim slučajevima oboljelu životinju tretiramo šamponima i drugim sredstvima koja će po potrebi kožu ili zamastiti ili pak osušiti. Istovremeno preporučujemo i sredstva koja neutraliziraju tjelesne mirise, jer bolesna koža ima vrlo intenzivan miris koji u pravilu smeta vlasnicima. Seboreu, kojoj ne znamo uzrok ne možemo izliječiti, ali ju možemo držati pod kontrolom, te paziti da ne dođe do infekcija ili svrbeža.

Posebna pažnja polaže se ishrani oboljelih pasa te zaštiti od vanjskih parazita.

Mace mnogo rjeđe imaju problema sa seboreom, a ukoliko se pojavi, dijagnostika i liječenje isti su kao kod pasa.

Autor: Tamara Ferari-Miškulin
Izvor: www.ritelefax.hr

Dermatofitoze

Gljivice i to najčešće dermatofiti su uzročnici kožnih oboljenja - dermatofitoza. Dermatofiti naseljavaju keratinizirane dijelove kože, dlaku i nokte. Od mikoza ne oboljevaju samo psi, već i druge vrste domaćih i divljih žiotinja, pa i ljudi (zoonoza). U pasa dermatofitoze najčešće uzrokuju gljivice iz roda Microsporum, pa tada govorimo o mikrosporozi. Osim microsporuma, tu su još i Trichophyton-trihofitoza i Epidermophyton-epidermofitoza.

Neke vrste gljivica žive u tlu - geofilne, a prelaskom na ljude ili životinje uzrokuju kožne infekcije, neke se prvenstveno pojavljuju u životinja, pa tada govorimo o zoofilnima, a neke vrste samo u čovjeka - antropofilne (vrlo rijetko prelaze na životinje).

U pasa i mačaka najčešće dolazi Microsporum canis, dok Microsporum gypseum samo u pasa. Bolest se može pojaviti u životinja svih dobnih kategorija, a ipak najčešće u mladih životinja, koje su u slaboj kondiciji, imunosupresivnih životinja i životinja koje žive u lošim zoohigijenskim uvjetima.

Gljivice napadaju dlaku koja raste, koja se inficira sporama. Spore mogu preživjeti mjesecima na životinjama.

Naraslu dlaku ne invadira zato što se u dlakama koje rastu nalaze proteini, karbohidrati i derivati nukleoproteina, koji su bitni za rast i razvoj gljivica.

Klinički znaci bolesti su zapravo odgovor napadnutog organizma psa ili mačke. Kod životinja koje dobro podnose invaziju ovih uzročnika upalni je proces minimalan ili nije vidljiv (takve životinje su prenosioci). Kod životinja koje burno reaguju, može se javiti i generalizirana dermatofitoza po cijelom tijelu životinje.

Dermatofiti produciraju toksine i enzime koji ozljeđuju kožu i koža reagira obrambenim mehanizmima tako što se javlja crvenilo i upala te ispadanje dlake. Upalni proces također uzrokuje nakupljanje leukocita što pokreće gljivice na daljnje širenje i aktivnosti prema novim dlakama.

Inkubacija bolesti je približno 2-3 tjedna.

Pojavljuju se bezdlačna mjesta (tzv. alopecije) s manje ili više izraženim ljuštenjem kože na različitim dijelovima tijela, ponegdje je uz pomoć lupe vidljivo samo nježno ljuštenje površinskih slojeva kože uz umjereno difuzno ispadanje dlaka.

Mikrosporoza zahvaća i čovjeka, a osobito je opasna za djecu.

U pasa je uzročnik u 70% slučajeva M. canis , u 20% slučajeva M. gypseum , te u 10% slučajeva Trichophyton.

Od drugih sličnih bolesti pri dijagnostici treba isključiti sve oblike upala kože (kod pasa bakterijske), neke parazite (šuga, demodikoza - vrlo česta u štenadi), tumore i kontaktni dermatitis.

Bolest se dijagnosticira tzv.Woodovom lampom. Pregled s obzirom na fluorescenciju treba obaviti prije liječenja jer pojedini lijekovi (npr.mineralna ulja) mogu pokazati lažnu fluorescenciju ili je blokirati (kod primjene jodnih preparata).

Sigurna dijagnostika postavlja se jedino laboratorijski, na osnovu nalaza gljivičnih elemanata u promijenjenom dijelu kože, u ili na dlakama u strugotinama već prema lokalizaciji procesa. Materijal se nasađuje i tek pozitivan nalaz siguran je dokaz bolesti. Potrebno je također naglasiti da fluorescenciju vidljivu Woodovom lampom ne možemo vidjeti kod svih vrsta gljivica, jer neke nemaju metabolit koji uzrokuje karakteristično žutozelenu boju.

Liječenje odnosno suzbijanje se svodi na eliminaciju infekcije kod domaćina, prevenciju širenja infektivnog materijala te uklanjanje infektivnog materijala već raširenog po okolini.

Liječenje dermatofitoza ovisi o kliničkoj slici i smještaju promjena. Liječenje je dugotrajno i nastavlja se još dva tjedna nakon nestanka kožnih promjena.

Liječenje se provodi lokalno kremama, otopinama, tinkturama. Prema težini stanja, ponekad se pribjegava i sistemskoj terapiji, tablete per os ili injekcioni preparati. Budući da su to lijekovi koji potencijalno mogu imati hepatotoksično djelovanje, ne smiju se primjenjivati bez preporuke i kontrole veterinara. Mikoze često prate i sekundarne bakterijske infekcije, pa je u tim slučajevima nužno primjeniti i antibiotsku terapiju.

Autor: Ivana Mlinar-Gruja, dr.vet.med., Pet centar Drvinje 1, Zagreb
Izvor: www.pet-centar.hr

Piodermija

DIJAGNOSTICIRANJE I LIJEČENJE STAFILOKOKNIH PIODERMIJA U PASA

L. Pinter1, D. Hajsig2
1 Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Heinzelova 55, 10000 Zagreb, Hrvatska
2 Veterina d.o.o., Svetonedeljska 2, Kalinovica, 10436 Rakov Potok, Hrvatska

Rad je pod naslovom "Stafilokokne piodermije u pasa - novi pristupi i rješenja" prikazan u sklopu Radionice Companion Animal Diseases 2003, Infectious and Parasitic Diseases of Companion Animals, koja je održana na Brijunima (18-21. rujna 2003. godine).

IZVADAK. - Opće je poznato da su psi osobito podložni kožnim infekcijama bakterijske etiologije, a među njima stafilokokne infekcije kože (piodermije, stafilodermije) najčešće su bakterijske bolesti u tzv. "maloj praksi". Općenito, piodermija se definira kao gnojna upala kože bakterijske etiologije. U pasa stafilokokne piodermije uzrokuju tri bakterije iz roda Staphylococcus. Najčešći uzročnik (u približno 90% navrata) jest vrsta Staphylococcus intermedius, dok vrste Staphylococcus aureus i Staphylococcus hyicus imaju manju ulogu u etiologiji odnosno ustanovljuju se tek povremeno. Različitost kliničke slike pri piodermijama u pasa je iznimno velika. Promjenama mogu biti zahvaćeni samo najpovršniji slojevi kože, a nerijetko one obuhvate dublje slojeve pa i potkožje. U skladu s tim može se ustvrditi da su pojedine stafilokokne piodermije bezazlene naravi, dok druge mogu ugroziti i život pacijenta. Vjeruje se da upravo različitost kliničke slike piodermija pridonosi njihovu pogrešnom dijagnosticiranju odnosno liječenju. Zbog toga, točno dijagnosticiranje i uspješno liječenje predstavlja trajni izazov u dijelu veterinarske prakse koja se bavi bolestima pasa.

Dijagnosticiranje i liječenje stafilokoknih piodermija osniva se na prikupljenim anamnestičkim podacima, kliničkim zapažanjima, citološkim i bakteriološkim pretragama
uključujući i određivanje osjetljivosti uzročnika na antimikrobne lijekove, a povremeno i na osnovi dermatohistopatoloških pretraga. U većini navrata pri liječenju piodermija u pasa nužno je provesti lokalno i opće antimikrobno liječenje. Lokalno liječenje najčešće podrazumijeva upotrebu različitih šampona koji sadržavaju benzoil peroksid, etil laktat ili klorheksidin. Opće antibakterijsko liječenje je nužno u liječenju stafilokoknih piodermija u pasa. Pri tome je za uspješno liječenje nužno izabrati djelotvoran antimikrobni lijek, primijeniti prikladnu dozu i provesti dovoljno dugo liječenje da bi se izbjegla recidiva bolesti. U današnje vrijeme za liječenje stafilodermija na raspolaganju nam stoje brojni učinkoviti antibakterijski pripravci, no postoji općenita suglasnost da su cefaleksin i amoksicilin s klavulanskom kiselinom prvi lijekovi izbora. Također je važno naglasiti da je stafilokokna piodermija u pasa vrlo često sekundarne naravi i da je za njezin nastanak bio potreban neki pogodovni čimbenik. Kada on nije poznat ili ako se ne može ukloniti, prijeko potrebno može biti dugotrajno ili opetovano liječenje.

Ključne riječi: stafilokokna piodermija, Staphylococcus intermedius, cefaleksin, amoksicilin s klavulanskom kiselinom, pas

UVOD

Među kožnim bolestima bakterijske etiologije u pasa stafilokokne infekcije su nedvojbeno najučestalije i pojavljuju se u različitim kliničkim oblicima. Riječ je ponajprije o gnojnim
upalama kože (piodermijama) koje se često ponavljaju usprkos liječenju.
Općenito se može ustvrditi da se psi koloniziraju različitim vrstama patogenih i nepatogenih stafilokoka još u prvim danima života i poznato je da stafilokoki čine najveći dio fiziološke mikroflore pasje kože (Carlloti, 1995; Saijonmaa-Koulumies, 2002). Ove tvrdnje nedvojbeno upućuju na činjenicu da su infekcije stafilokokima tipične uvjetovane bolesti.
U etiologiji stafilokoknih infekcija kože, pa tako i piodermija u pasa mogu sudjelovati tri bakterijske vrste iz roda Staphylococcus koje sve ubrajamo u koagulaza-pozitivne stafilokoke. Riječ je o vrstama Staphylococcus intermedius, Staphylococcus aureus i Staphylococcus hyicus (S. intermedius, S. aureus i S. hyicus). Među njima, izrazito najveću učestalost ima vrsta S. intermedius koja uzrokuje više od 90% piodermija, dok je učestalost nalaza vrste S. aureus oko 5%, a pri tom valja istaknuti da su sojevi uzročnici često humanog podrijetla (najčešće potječu od vlasnika). Najmanju učestalost kao uzročnik piodermija i drugih kožnih infekcija u pasa ima bakterija S. hyicus pa se pojavljuje sporadički i uzrokuje tek oko 0,5% stafilokoknih infekcija (Lloyd, 1996).
Pri nastanku, što je važno i pri liječenju infekcija u pasa, od osobite su važnosti pogodovni čimbenici. S obzirom na činjenice da se stafilodermije, a među njima i piodermije pojavljuju kao primarne i sekundarne, u najvažnije pogodovne čimbenike ubrajaju se različite alergoze, hormonske bolesti, avitaminoze, imunodeficijencije, pojedine parazitoze te mehanička oštećenja kože. Pri tom nisu rijetke mješovite infekcije s drugim bakterijama i/ili gljivicama. Među njima največu učestalost ima gram-negativna bakterija Pseudomonas aeruginosa i kvascima slična gljivica Malassezia pachydermatis.
Klasificiranje stafilokoknih piodermija uglavnom se temelji na opsežnosti kožnih promjena. Najnovija podjela piodermija prema kliničkim osobitostima promjena prikazana je u tablici 1.

Tablica 1
KLASIFIKACIJA STAFILOKOKNIH PIODERMIJA U PASA
Površinske
- akutni vlažni dermatitis
- piodermija kožnih nabora
- kožno-sluznična piodermija

Plitke
- impetigo (puppy pyoderma)
- piodermija s tendencijom širenja
- folikulitis

Duboke
- folikulitis i furunkuloza (canine acne)
- lokalizirana duboka piodermija
- generalizirana duboka piodermija
- granulom

Posljedica nepravodobnog prepoznavanja određene infekcije, kao i njezina uzročnika često je dugotrajno i neuspješno liječenje. Stoga je osobito važno u postupku dijagnosticiranja razlučiti primarne i sekundarne etiološke i pogodovne čimbenike i pristupiti njihovu ciljanom uklanjanju. Vrlo je važno u postupku dijagnosticiranja ustanoviti primarni uzrok i prepoznati njegove osobitosti.

Dijagnosticiranje stafilokoknih piodermija

Govoreći opčenito, pri dijagnosticiranju piodermija u pasa mogu se upotrijebiti različiti dijagnostički postupci. Osim obveznog i temeljitog kliničkog pregleda mogu se primijeniti i različiti laboratorijski postupci. Među njima u obzir dolaze: mikroskopski pregled strugotina kože, citološka pretraga, biopsija kože te mikrobiološke i imunološke metode. Sve one mogu poslužiti pri diferencijalnoj dijagnostici, međutim, za sigurnu i etiološku dijagnozu stafilokoknih piodermija najpouzdanija je bakteriološka pretraga. Njome se postavlja etiološka dijagnoza, a izdvajanje i identifikacija uzročnika (S. intermedius, S. aureus ili S. hyicus) omogućuje određivanje osjetljivosti izolata prema antimikrobnim pripravcima (antibiogram).

tekst iz casopica "Praxis veterinaria" na hrvatskom, Link

II DIO

Liječenje pasa od stafilokoknih piodermija

Postavljanje točne i pravodobne dijagnoze osnovni je preduvjet za uspješno liječenje. S obzirom na činjenicu da su pri površinskim stafilokoknim piodermijama zahvaćeni samo površinski slojevi kože, takve infekcije obično ne zahtijevaju antibiotsko liječenje. Potrebno je ukloniti pogodovne čimbenike i uz primjenu odgovarajućeg dezinficijensa (primjerice klorheksidina) najčešće se postiže povoljan učinak (Guaguere, 1996). Akutni vlažni dermatitis obično je povezan s reakcijom na alergene buha. Terapija se osniva na uklanjanju pogodovnog čimbenika uz čišćenje, upotrebu adstringenata te lokalnu ili sustavnu primjenu protuupalnih pripravaka. U prigodama gdje je akutni vlažni dermatitis povezan s piotraumatskim dermatitisom ili furunkulozom treba pristupiti pomnom kliničkom pregledu nakon čišćenja kože u svrhu postavljanja dijagnoze. Ako se citološka pretraga pokaže nedovoljnom, treba razmišljati o biopsiji i histopatološkoj pretrazi. Piodermija kožnih nabora (intertrigo) vezana je najčešće uz iritaciju, povećanu temperiranost uz smanjen pristup zraka. Takvi uvjeti pogoduju porastu broja bakterija i gljivica pa se uz stafilokoke na takvim mjestima skoro redovito susreće i gljivica Malassezia pachydermatis. Pri akutnom intertrigu primjenjuje se čišćenje uz upotrebu adstringenata (otopina salicilne i octene kiseline, aluminijeva acetata, kalijeva
permanganata) i glukokortikoida za lokalnu primjenu (triamcinolon-acetonid, betametazon, deksametazon, hidrokortizon). No, ako se ne uklone pogodovni čimbenici (kirurško uklanjanje nabora, smanjenje tjelesne mase i sl.), treba preporučiti pojačanu higijenu tih dijelova kože koja će uključivati upotrebu šampona, gelova ili ulja što sadržavaju benzoil-peroksid, salicilnu ili bornu kiselinu te klorheksidin. Plitke piodermije su vrlo česte, a brojni su i njihovi uzroci. I tu vrijedi pravilo da u liječenju ovih piodermija treba istodobno razmišljati i o primarnom pogodovnom čimbeniku. Impetigo je klasičan primjer ove vrste piodermija koja se pojavljuje u štenadi i očituje se pustulama u epidermisu koje nisu povezane s dlačnim folikulom. Iako može proći bez većih komplikacija, ima okolnosti gdje je primjena antibakterijskih šampona potrebna uz opće antibiotsko liječenje. Površinski folikulitis najčešće se sekundarno nadovezuje na demodikozu, alergije, hipotiroidizam, pojedine imunodeficijencije, loše opće zdravlje i manjkavu higijenu (De-Boer, 1996). S obzirom na to da je infekcijom najvećim dijelom zahvaćen dlačni folikul, i liječenje je usmjereno u tom pravcu primjenom opće antibakterijske terapije uz upotrebu antibakterijskih i antiseboroičnih šampona. U uvjetima kad nisu uklonjeni pogodovni čimbenici česte su recidive koje se mogu zakomplicirati širenjem infekcije u dermis što preraste u duboku piodermiju ili furunkulozu.
Duboke piodermije su na sreću rjeđe,ali su istodobno vrlo zahtjevne i nezahvalne za liječenje. Složenosti liječenja pridonosi nazočnost lokaliziranih ili generaliziranih predisponirajućih čimbenika. Oni pogoduju razvoju sekundarnih infekcija među kojima se po učestalosti istiću stafilokokne, posebice u pacijenata koji boluju od imunodeficijencija. Štoviše, u posljednje je vrijeme zabilježen porast broja pasmina pasa u kojih je primijećen imunosni nedostatak koji karakterizira smanjena sposobnost fagocitoze (uglavnom ingestiju antigena) i citotoksičnosti, nedjelatnost komplementa, prolazne hipogamaglobulinemije, selektivne IgM i IgA-deficijencije te nedjelatna stanična imunost.
Keratinizirana oštećenja, koja se očituju folikulitisom i furunkulozom, posebice na bradi i njušci pasa, znaju biti vrlo tvrdokorna, obično se teško liječe i mogu potrajati doživotno. Blagi oblici mogu nestati sa završetkom puberteta uz neznatnu medikamentnu intervenciju. Pri pojavi duboke furunkuloze i celulitisa potrebno je primijeniti uobičajene lokalne antimikrobne lijekove i ciljanu opću antibiotsku terapiju. Uspješnom liječenju pomoći će pri jako izraženoj upali istodobna primjena glukokortikoida kratka djelovanja. Retinoidi za lokalnu i/ili opću primjenu mogu pri određenim komplikacijama ponekad također biti korisni. Stafilokokne infekcije mogu se nadovezati pri dekubitusima, posebice u pasa velikih pasmina, pododermatozama različitog uzroka te pri piodermijama lokaliziranim na njušci. Sklonost dubokim piodermijama također je povezana s određenim pasminama pasa pa u praksi često susrećemo komplicirane slučajeve, osobito u njemačkih ovčara. Iako i u njih mogu postojati uobičajeni predispozicijski čimbenici (demodikoza, imunodeficijencija, hormonski poremećaji i dr.), česta je recidivirajuća piodermija s redovitim nalazom stafilokoka. Uz uobičajeno opće antimikrobno liječenje ono se može kombinirati i s lokalnim, a moguća je također primjena odgovarajuće stafilokokne autovakcine.
Za razliku od piodermija u ljudi koje često uzrokuju vrlo rezistentni sojevi vrste S. aureus, sojevi najšešćeg uzročnika piodermija u pasa, bakterije S. intermedius, obično su osjetljivi na antibiotike i antimikrobne kemoterapeutike. Glavni je razlog odsutnost plazmida koji određuju bakterijsku otpornost u sojeva vrste S. intermedius, a općenito je zapaženo da je učestalost otpornih bakterijskih sojeva ove vrste u pasa koji nisu bili podvrgnuti antibakterijskom liječenju vrlo malena (Noble i Kant, 1992). Za ostale dvije vrste koagulaza-pozitivnih stafilokoka to se ne može ustvrditi, a rezistentni sojevi često sudjeluju i pri mješovitim infekcijama s gram-negativnim bakterijama, posebice vrstom Pseudomonas aeruginosa. U takvim prilikama potrebna je najčešće primjena nekog baktericidnog pripravka, a i zbog toga što je imunodeficijencija jedan od mogućih predisponirajućih čimbenika. Pri tom najčešće valja primijeniti veće doze i tijekom duljeg razdoblja. Preporučljivo je također, nakon nestanka kliničkih simptoma, pri površinskim piodermijama liječenje produžiti do sedam dana, a 14 dana pri dubokima. To je potrebno zbog nedostatnog prodiranja antibiotika na mjesto infekcije kao i sposobnosti preživljavanja stafilokoka u fagocitima pa u takvim prigodama razmišljamo i o primjeni antibiotika koji imaju bolju intracelularnu raspodjelu.
No, moguće je da uza sve poduzete terapijske postupke ne ostvarimo željene rezultate liječenja. U takvim smo prigodama obično primorani upotrijebiti neke terapijske postupke koji se rjeđe primjenjuju iako ni oni ne osiguravaju uspjeh. Riječ je o tzv. pulsnoj terapiji ili dugotrajnom liječenju pri kojem se primjenjuju male doze antimikrobnih lijekova. Uz primjenu imunostimulacije stafilokoknim lizatom vrste S. aureus u nekim su prilikama postignuti dobri rezultati liječenja (Ihrke, 1996). Siguran uspjeh ne osigurava ni upotreba autovakcina (bakterina) izrađenih od sojeva vrste S. intermedius iako se i one povremeno primjenjuju.
Ako se treba ukratko osvrnuti i navesti najučestalije primjenjivane antimikrobne pripravke za liječenje piodermija, tada su to svakako: cefaleksin, amoksicilin s klavulanskom kiselinom, ormetoprim-sulfadimetoksin, trimetoprim-sulfonamid, enrofloksacin, eritromicin, linkomicin, oksacilin i klindamicin. Pri tome valja ustvrditi da su cefaleksin i amoksicilin s klavulanskom kiselinom pripravci prvog izbora budući da su uzročnici piodermija obično vrlo osjetljivi na njih. Istodobno, svojim povoljnim farmakokinetskim značajkama pridonose uspješnom liječenju, što potvrđuju i naša klinička iskustva.
Jednako je tako klinički provjereno i potvrđeno da se znatno slabiji rezultati u liječenju piodermija postižu pripravcima koji sadržavaju: benzil-penicilin, ampicilin, tetracikline, nepotencirane sulfonamide i amoksicilin. S obzirom na to da je riječ o općenitim i načelnim postavkama, i ovom se prigodom može ustvrditi da je u svakom pojedinom slučaju korisno obaviti bakteriološku pretragu i provjeriti osjetljivost izdvojene bakterije prema očekivano najdjelotvornijim antimikrobnim tvarima te na osnovi tih nalaza i farmakokinetičke prikladnosti provesti antimikrobno liječenje.

LITERATURA
Carlotti, D. N. (1995): New trends in systemic antibiotic therapy of bacterial skin diseases in dogs. Second International Veterinary Symposium on Bytril. Proceedings. Lisbon (Portugal) October 19-21, pp. 40-47.
DeBoer D. J. (1996): Understanding and treating „staphylococcal hypersensitivity", An International Symposium: Antimicrobial Therapy: Applications in dermatology. The North American Veterinary Conference, Orlando, Florida.
Guaguere, E. (1996): Topical antibacterial therapy in small animals. Vet. dermatol. 7, 145-151.
Ihrke, P. J. (1996): Treatment and control of skin infections - the practical approach! Pyoderma: New challenges and solutions. The Royal Veterinary College Occasional Seminars in Dermatology. Hatfield (UK) March 6, pp. 28-32.
Lloyd, D. H. (1996): Dealing with cutaneous staphylococcal infection in dogs. In Prac. 7, 46-52.
Noble, W. C., L. E. Kent (1992): Antibiotic resistance in Staphylococcus intermedius isolated from cases of pyoderma in the dog. Vet. dermatol. 3, 71-74.
Saijonmaa-Koulumies, L. E., D. Lloyd (2002): Colonization of neonatal puppies by Staphylococcus intermedius. Vet. dermatol. 13, 123-130.


tekst iz casopica "Praxis veterinaria" na hrvatskom, Link

PRURIVET - N
Tekućina koja sadrži antibiotik, kortikosteroid, antimikotik, antiparazitik (kao lokalni anestetik za ublazavanje svrbeža, plus što i sam kortikosteroid -- mislim da je u Prurivetu deksametazon -- umanjuje upalnu reakciju i smanjuje svrbez).
Pomaže kod raznih dermatitisa.
Cijena veće bočice je nekih 80,00-90,00 kn, dok kod nekih veterinara se može i kupiti po 10ml bočica.

Što je seboreja?

Primarna seboreja nasljedni je poremećaj kože za koji je karakteristična hiperprodukcija vanjskog sloja kože (epidermisa), lojnih žlijezda i djelomično folikula dlake. Stanična izmjena u takvim tkivima znatno je povećana, što uzrokuje povećano stvaranje peruti i sebuma (masna tvar). Tzv. masna seboreja (Seborrhea oleosa) je masniji oblik, dok se suhi oblik naziva suha seboreja (Seborrhea sicca). Kod mnogih se pasa s ovim problemom zapaža kombinaciju obaju tipova. Kronične infekcije uha s povećanim lučenjem cerumena (tzv. otitis externa) također se redovito pojavljuju kao dio kliničke slike ovog poremećaja.

Znakovi primarne seboreje obično se zapažaju u dobi od oko godinu dana. Dlaka takvih pasa najčešće djeluje masno i ima zamjetan miris.

Sekundarna seboreja obično se javlja kod starijih pasa. Klinička slika je uglavnom ista, no kod sekundarne seboreje radi se o reakciji kože na neke druge uvjete, a ne o naslijeđenom defektu u samoj koži.

Kako se seboreja genetski prenosi?

Primarna seboreja najvjerojatnije se nasljeđuje kao autosomatska recesivna osobina, što se dosad pokazalo kod zapadno-škotskog terijera, no isto može biti točno i za ostale pasmine. To znači da seboreju mogu imati štenci iz legla roditelja koji oboje imaju normalnu kožu, ali nose gen za seboreju. Autosomatska dominantna odlika različitog stupnja intenziteta može biti također način nasljeđivanja kod nekih pasmina.

Koje pasmine pogađa seboreja?

Primarnu seboreju nalazimo najčešće kod američkog cocker španijela, zapadno-škotskog terijera, engleskog springer španijela i basseta. Zapažena je i kod irskog setera, njemačkog ovčara, jazavčara, dobermana, shar-peija i labrador retrivera.

Za mnoge pasmine i poremećaje još uvijek nisu provedena istraživanja u svrhu utvrđivanja načina genetskog prijenosa ili učestalosti problema u pasmini. Ovdje su pobrojane pasmine za koje je veterinarska praksa potvrdila da su učestalo pogođene tim problemom i za koje postoji opći konsenzus među stručnjacima.

Što seboreja znači za vas i vašeg psa?

Rani znakovi poremećaja kao što su blago prhutanje i 'umorna' dlaka mogu se pojaviti kod štenaca već s 10 tjedana starosti. S obzirom da su ti znakovi prilično neprimjetni, često upravo tako i prolaze – nezamijećeni. Ipak, do dobi od godinu dana ili 18 mjeseci, oni postaju izrazitiji. Psi s problemom obično imaju dlaku bez sjaja, intenzivno se linjaju, dlaka na dodir djeluje masno, osjeća se miris kože (osobito u pazušnom i preponskom dijelu), unutrašnjost uha pokazuje pojačano nastajanje cerumena (tvar nalik vosku) i osjeća se miris, a nerijetko dolazi i do zadebljanja mekuši na šapama te lomljivih i suhih noktiju. Neke pasmine (npr. zapadno-škotski terijer, cocker španijel, springer španijel, basset i shar-pei) više su sklone masnoj seboreji, praćenoj kroničnim infekcijama uha i masnom kožom, dok neke druge pasmine (doberman, irski seter) pak češće razvijaju suhi oblik seboreje.

Psi sa seborejom podložniji su sekundarnim infekcijama, bilo bakterijskim ili gljivičnim, pa često imaju lezije na koži i osjećaju svrbež. Ovo se stanje naziva seboreični dermatitis. Češanje dovodi do pogoršanja lezija i širenja infekcije.

Kako se dijagnosticira seboreja?

Simptomi primarne (naslijeđene) i sekundarne (kao reakcija na neko stanje) seboreje su zapravo isti. Veterinar mora uzeti u obzir kliničke znakove i starost psa (primarna seboreja javlja se kod mladih pasa), uzeti uzorak tkiva kože (biopsija) te dati uzorak na analizu veterinarskom patologu koji će pogledati postoje li promjene u koži tipične za primarnu seboreju, kako bi isključio stanja koja mogu rezultirati sličnim kliničkim simptomima. (Uzimanje uzorka jednostavan je postupak, pod lokalnom anestezijom, pri čemu veterinar uzima mali komadić kože psa.)

U slučaju jakog seboreičnog dermatitisa, potrebno je izliječiti sekundarne infekcije prije nego što će se dijagnosticirati primarna seboreja.

Bakterijska infekcija uzrokovana stafilokokom i gljivična infekcija Malassezia 'prigodni' su patogeni za koje se vjeruje da igraju značajnu ulogu kod seboreičnog dermatitisa i otitisa. Intenzivni pruritis (svrbež) učestao je kod sekundarnih infekcija ovim organizmima.

Pored primarne seboreje, kod mladih je pasa (mlađih od 12 – 18 mjeseci) sa seboreičnim simptomima potrebno isključiti demodikozu, preosjetljivost na hranu, epidermalnu displaziju, neodgovarajuću prehranu i ihtiozu. (Op. prev. Ovdje se još ubraja cheyletiellosis, engl. walking dandruff mite… )

Kako se liječi seboreja?

Primarna seboreja zahtijeva doživotno liječenje. Ne postoji jedan lijek, a kako ćete se snalaziti s problemom različito je od psa do psa. Suhu seboreju lakše je kontrolirati negoli masnu. Morat ćete usko surađivati s veterinarom kako biste zajedno ustanovili što je najbolje za vašeg psa. Uskoro ćete postati pravi stručnjak u prepoznavanju promjena na koži i u ušima svog psa, i točno ćete znati kad je potrebna veterinarska njega.

Antiseboreični šamponi i ovlaživači najznačajnije su komponente liječenja. Općenio je potrebno provesti inicijalno kupanje 2 ili 3 puta tjedno, a kasnije, kad se oboljenje stavi pod kontrolu, prelazite na uobičajeni ritam kupanja psa. Ako pas ima i sekundarnu bakterijsku ili gljivičnu infekciju (što je često), nju je potrebno liječiti odgovarajućim lijekovima istodobno s uvođenjem antiseboreične terapije.

Učinkovito kupanje zahtijeva da medicinski šampon ostane u doticaju s kožom 10 do 15 minuta nakon šamponiranja, te da na kraju uslijedi čvrsto trljanje i ispiranje kojim se odstranjuje masnoća i perut. Sve ovo potrebno je pažljivo pratiti, jer pretjerano kupanje može pogoršati seboreju. U početku je preporučljivo koristiti blaže medicinske šampone, a one jače uvoditi tek prema potrebi. Takvi jači preparati obično su potrebni za tretiranje masnije kože.

Infekcije uha učestale su kod seboreičnih pasa. Najsigurnije je pritom redovito provjeravati u kakvom su stanju uši vašeg psa. Veterinar će vam pokazati kako ispirati uši s preparatom kojim se smanjuje nastanak ušne smole. Koristite taj preparat ako osjetite da uho vašeg psa ima neugodan miris. Simptomi infekcije uključuju potrebu da se uši čiste češće nego inače, pojavljuje se svrbež (pri čemu pas trese glavom, češe uho ili struže glavom odnosno uhom po podu) i/ili neugodan miris. Infekcija uha zahtijeva hitan tretman, obično u trajanju od 2 do 3 tjedna.

Vrlo je važno pratiti hoće li se pojaviti kakvi drugi simptomi, jer će se stanje seboreje dramatično pogoršati ako je pas loše hranjen, ako ima vanjske parazite (npr. buhe) ili neku drugu bolest. Naglo pogoršanje seboreje (potreba za češćim kupanjem ili pojačani miris) također može ukazati na postojanje sekundarne infekcije kože, kojoj su takvi psi podložni. Takve je infekcije potrebno brzo staviti pod kontrolu pomoću odgovarajućih lijekova, jer se u protivnom mogu naglo razbuktati i proširiti.

Uporaba kortikosteroida i citotoksičnih lijekova daje uspjeha, ali je dugoročna primjena povezana s potencijalno opasnim nuspojavama.

Uzgojni savjet
Psi s primarnom seborejom i njihovi bliski rođaci (roditelji i braća i sestre iz legla) ne bi se trebali dalje koristiti za uzgoj.

Preuzeto sa Šapice forum

bebby je napisao/la:

PRURIVET - N
Tekućina koja sadrži antibiotik, kortikosteroid, antimikotik, antiparazitik (kao lokalni anestetik za ublazavanje svrbeža, plus što i sam kortikosteroid -- mislim da je u Prurivetu deksametazon -- umanjuje upalnu reakciju i smanjuje svrbez).
Pomaže kod raznih dermatitisa.
Cijena veće bočice je nekih 80,00-90,00 kn, dok kod nekih veterinara se može i kupiti po 10ml bočica.

ja nikada nisam cuo za ovaj preparat kod mene ga nema

bebby je napisao/la:

PRURIVET - N
Tekućina koja sadrži antibiotik, kortikosteroid, antimikotik, antiparazitik (kao lokalni anestetik za ublazavanje svrbeža, plus što i sam kortikosteroid -- mislim da je u Prurivetu deksametazon -- umanjuje upalnu reakciju i smanjuje svrbez).
Pomaže kod raznih dermatitisa.
Cijena veće bočice je nekih 80,00-90,00 kn, dok kod nekih veterinara se može i kupiti po 10ml bočica.

ni ja.. molim odakle znaš za to? jesi to negdje s neta skinula ili nam možeš preporučiti lijek??

pise dole odakle je preuzeto

a ja ne idem na šapice baš ću pitati veta

javi nam njegov odgovor

Heh ja idem na sapice heh i javi nam vetov odgovor

još uviejk nisam pitala, bila sam kod veta, ali zaboravih pitati.. moram se sjetiti iduci put..

rock_chic je napisao/la:

još uviejk nisam pitala, bila sam kod veta, ali zaboravih pitati.. moram se sjetiti iduci put..

Oke sjeti se sljedeci put i reci nam njegov odgovor