Tibetski mastif

TIBETSKI MASTIF
Originalni naziv pasmine: TIBETAN MASTIFF
Zemlja porijekla: TIBET

POVIJEST:
Velikog čuvarskog psa s Tibeta, kriju mistićne legende gdje se isprepliće povijest životinja i ljudi koji su zajedno živjeli na visokim planinama Himalaja i područjima Centralne Azije. U povijesti tog područja posebno mijesto posvečeno je ovom psu jer se mnogi slažu kako je upravo ova pasmina čini temelj modernih, velikih,upotrebnih pasmina koje su razvijene u novije doba.
Najraniji pisani dokumenti a velikim psima datiraju iz vremena 1100 godina prije Krista iz Kine. Tada su ovdje pronađene lubanje velikog psa iz vremena bronze. Ljudi koji proučavaju ovu pasminu još uvijek dvoje i imaju nekoliko različitih teorija o njegovom razvoju. Jedno je sigurno još oko 350 godina prije Krista spominjao ga je u svojim dijelima Aristotel, a od tada pa sve do odlaska Marka Pola u Aziju (1271.g) o ovoj je pasmini ispričano bezbroj mitova kao o velikoj radnoj pasmini čuvara nomada s Himalaja i čuvara tibetskih samostana. U svakom slučaju svi povijesni materijali cijene prirodnu snagu i impresivnost ove pasmine,kako fizičke, tako i psihičke.Čak je i njegov lavež opisan kao jedinstveno i visoko cijenjeno obilježje.
Dakle, tragom povijesti kad je Marko Polo stigao u Aziji bio je fasciniran psom kojeg opisuje "velikim poput magarca, sposobnim rastrgati svaku zvijer, pa čak i lava". Danas znamo da su magarci u
Aziji bili znatno niži, međutim i tada su svojom veličinom premasili današnju visinu tibetskog mastifa.

Aleksandar Veliki (Makedonski), bio je prvi vladar antičkog svijeta koji je od azijskih vladara dobio na dar velike pse, a prvi ih je također upotrijebio u borbi, Rimljani su ih kasnije doveli najprije kući, na
Apeninski poluotok, a kasnije raširili po cijeloj Europi. Potomci tih molosa žive i danas, a genski su rašireni mnogim novodobnim pasminama,od rotvajlera, velikog švicarskog psa, pirinejskog planinskog psa, pa čak i pasa s Kavkaza i Anatolije kojima su ovi psi, iako ne direktni potomci, ipak veliki srodnici. Ove su pasmine veče od današnjeg tibetskog mastifa, a također i puno oštriji i žešći borci protiv onih koji ugroze njegovog vlasnika.

Znajući za pisanja Marka Pola, britanski su osvajaći kasnije cijelim Tibetom pokušavali pronaći psa kojeg je on opisao, ali su bili jako razočarani što ga nisu našli. Nijedan nije bio velik kao magarac i
divlji kao zvijer. Pronašli su samo čuvare, doduše impozantne, ali samo pse. Prvi izvještaji britanskskog časnika s početka 19. stoljeća koji su prvi vidjeli ovog psa, govorili su kako ništa prije govoreno nije istina. Ti napisi toliko su uzbudili prve britanske kinologe, da su se raširili tibetskim planinama tražeći domačeg pra psa.
Stvorena legenda tijerala ih je da nađu psa iz opisa Marka Pola, ali im to nije pošlo od ruke. U jednoj britanskoj knjizi iz 1879.g. zapisano je da su psi dovedeni s Tibeta, da im je naziv tibetski mastif, te da su slični njufaundlanderu, ali da rep imaju više nasaden i nose ga presavijeno na leđa, a po boji su večinom crni s paležom. U istoj knjizi njufaundlanderi su opisani kao pasmina znatno niža nego što je ona danas. U Europi Englezi su bili prvi koji su počeli uvoziti ovu pasminu u novije doba.

Pukovnik Bayley i Duncan bili su prvi uzgajivači ove pasmine u Velikoj Britaniji, ali su danas linije pasa tada korištenih u uzgoju u potpunosti nestale.
Na kontinentalnom dijelu Europe, prva legla pojavila su se daleke 1898. godine, i brzo su razgrabljena. Psi uzgajani na kontinentalnom dijelu bili su uočljivo drugačiji od onih britanskih. U tridesetim godinama prošlog stolječa, Englezi su napisali prvi standard ove pasmine.

Upravo nekako u to vrijeme kinolozi su izgubili interes za uzgoj ove pasmine, pa je skoro pala u zaborav. Trebalo je proči jos tridesetak godina da se kinološki svijet probudi i ponovo u istraživanja
tibetanskog psa. U Nepalu je sve to vrijeme postojao pasminski klub brižno pazeči da se ova pasmina ne ugasi. Velika večina, sada dobro raširenih tibetanskih mastifa zato u novije vrijeme nije došla s Tibeta, već iz Nepala. U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada su psi dovodeni iz Nepala, na starom kontinentu gotovo da i nije bilo tragova starog uzgoja.
Sve je započelo iznova, pa se posljednjih dvadesetak godina ova pasmina dobro razvija.

No ostavimo na trenutak povijest i pozabavimo se samim tibetskim mastifom kao psom. Nekoliko je karakteristika koje čine ovu pasminu jedinstvenom u psečjem svijetu.To je još uvijek primitivna pasmina,ženke tibetskog mastifa tijeraju se još uvijek samo jednom godišnje. Nije pas za svakoga
ili za početnike.U svojoj je domovini čuvar ili obrambeni pas,nikada borbeni pas Prirodna selekcija u njegostoljubivom okolinu pomogla je da taj pas postane fizički snažan i unutrašnje tvrd. Kod tih se pasa displazija zgloba kuka gotovo i ne pojavljuje.

UPOTREBA:
Pas za pratnju i čuvarski pas

DLAKA:
Dlaka je ostra, tanka,ne preduga, s puno vunaste poddlake. Mužjaci obilnije odlakani nego ženke. Obrazni dio lubanje je obrastao kratkom dlakom. Ostala je dlaka duga, s gustom poddlakom.

BOJA:
Crna sa ili bez paleža, plava sa ili bez paleža, zlatna u svim nijansama. Dozvoljene male bijele oznake na prsima i šapama.

VISINA:
Mužjaci 66cm, ženke 61cm.

TEŽINA:
50 kg. (U uzgajivačnicama širom svijeta uzgaja se mnogo veći primjerke nego što su opisani u standardu, tako da im težina varira od 50 pa do 80 i više kilograma.)

VRAT:
Ovaj pas ima moćan vrat.Snažan vrat ima fanon.

ANATOMIJA
Jake slabine i sa snažnim prednjim nogama,veoma je čvrst. Široka i masivna glava, čija njuška liči na njušku mastifa, ali je lakša, posjeduje izuzetno jaku vilicu. Oči su smeđe i srednje veličine, a izgledaju uvučene. Uši su u obliku srca, spuštene,okreću se prema naprijed kada je pas u stanju budnosti.
Tijelo je jako, a noge dobro izgrađene.

REP:
Rep je dugačak, i povijen na sapima.

DLAKA:
Dlaka je duga, prava, bujna na repu stvarajući grivu, dok je poddlaka gusta i debela.

Azijski tip



























Američki tip




Europski tip




stenci